Krešimir i Luka Pejić, Višnjevac 2: Strava i paranormalno (Udruga Novi Film, 2012.)

Sinoć je u prepunom kinu Urania održana svjetska, ma kakvi svjetska, vasionska i galaktička premijera novog amaterskog kratkometražnog pseudo-dokumentarnog humorističnog itd. i sl. filma braće Pejić (Krešimira i Luke) i udruge Novi Film pod nazivom “Višnjevac 2: Strava i paranormalno”.

Kino Urania bilo je prepuno, što me podsjetilo na zlatno doba kinoprikazivačke industrije 80-ih kada su se ovakvi redovi mogli vidjeti za projekcije „Ratova zvijezda“, „E.T.-ja“ ili „Indiane Jonesa“. Nekoliko stotina uglavnom mladih ljudi zauzelo je doslovno svaku stolicu u kinu, i na balkonu i u parteru, a oni gotovani što su se pojavili u zadnji čas morali su stajati sa strane. Ovo je prizor za koji se stvarno ne mogu sjetiti kad je posljednji put viđen u osječkim kinima (možda za „Avatar“?) i prosto mi dođe da pošaljem u kurac sve nas tamo, prije svega mene osobno, jer da smo ovako bili agilni i ažurni na normalnim projekcijama možda se oba stara osječka kina ne bi neslavno zatvorila prošle godine. Naravno, imamo multiplekse u velikim šoping centrima ali ja ih izbjegavam kad god mogu (a uglavnom mogu).

Elem, nešto iza 20 h prisutnima su se obratili autori filma, Krešimir i Luka Pejić, dvojica mladih filmaša iz Osijeka, najpoznatiji kao dvostruki dobitnici Zlatne motorke za najbolji SF film na Trash Film Festivalu u Varaždinu 2007. („Autostoper“) i 2008. godine („Civilizacija propasti“) te kao osnivači nevladine i neprofitne udruge Novi Film koja se bavi promicanjem amaterskog filmaštva, organiziranjem filmskih radionica te projekcijama i snimanjem filmova. U kratkom uvodnom govoru izrazili su veliko zadovoljstvo što je ovolika masa došla na projekciju njihovog filma a onda je uslijedila projekcija.

“Višnjevac 2“ je na neki način nastavak filma “Višnjevac: Moć i raščika” snimljenog 2008. godine koji je vrlo brzo stekao kultni status među, prvenstveno, osječkom publikom (Za one koji nisu odavde, samo informacija da je Višnjevac prigradsko naselje na zapadnoj strani Osijeka, no grad Osijek se u ovom filmu ne spominje niti jednom jedinom rječju). U prvom filmu autori su se bavili fenomenom višnjevačkog turizma, gospodarstva i bogate povijesti, a ovaj put su odlučili snimiti film o paranormalnim pojavama, izvanzemaljskim bićima i narodnim legendama o demonima i čudovištima koji obitavaju u tom mjestu. Dakle, na tragu svojih ranijih filmova poput „Civilizacije propasti“ ili „Strava gospodina Jaroslava“ ali i kratkog filmića „Curse of the Toilet Paper“ (svi oni mogu se naći na YouTubeu). Obzirom na te izražene elemente horora, premijera filma nije slučajno pala baš na petak 13… :) :)

Film je rađen oko šest mjeseci, što je uključivalo pisanje scenarija, snimanje i montažu a, prema riječima autora, on je bio dosta složeniji od prethodnih jer je u njegovoj izradi sudjelovalo dvadesetak ljudi uz korištenje specijalnih efekata poput plavog platna i 3D animacija, a film ima i svoj soundtrack koji potpisuju multiinstrumentalist Boris Badovinac, Krle i Inspektor i mnogi drugi s originalnim skladbama, te neke već poznate stvari uključujući čak i fuckin’ Phila Collinsa.

Što reći o samom filmu? Braća Pejić (zapravo bratići, navodno, ali who cares) očito su dosta gledala Leteći cirkus Montyja Pythona zbog surealne atmosfere koju u filmu pokušavaju prikazati, zatim je tu stara „Top lista nadrealista“ i njihovo nastojanje da humor bude izražen kroz lokalni dijalekt i upotrebu lokalnog žargona, a konačno tu je i Željko Malnar i njegov Nightmare Stage u smislu uzimanja priprostih ljudi, seljaka i domaćica, isključivo starijih osoba, kao glavnih glumaca. Film je pseudodokumentarac utoliko što su scene intervjua dokumentarne, ali film ima i glumljenih dijelova, uključujući okvirnu priču o detektivu istraživaču natprirodnih pojava, nekoj vrsti višnjevačkog Dylan Doga (Igor Vilupek), koji istražujući višnjevačke natprirodne pojave misteriozno nestaje ostavljajući za sobom samo dnevnik svojih istraživanja.

Film je u većoj mjeri brz, dinamičan i duhovit, premda ne u svim svojim dijelovima. Meni osobno najviše su se dopale igrane scene i izmišljene legende poput uvodne priče o Petuniji Retfalačkoj, zatim one o harmonikašu kojem se ne mogu sjetiti imena a kojeg su gnjevni svatovi objesili jer im je na lokalnoj svadbi svirao isključivo francusku šansonu J, a možda najjača scena u filmu je intervju s Gadafi Delićem, reinkarniranim Moamedom Gadafijem, koji je došao u Višnjevac zavesti strahovladu i čiji program uključuje uskraćivanje pitke vode i struje građanima, osnivanje sabirnih logora na izlazu iz mjesta te nedjeljne matineje – javna smaknuća oponenata kao prigodni program za cijele obitelji. Super mi je i priča o Branku 8000, androidu koji se doselio u Višnjevac, obrađuje zemlju, ide na misu i u slobodno vrijeme se opija s Darthom Vaderom. Navodno je snimljena i scena kako Darth Vader prolazi pokraj preizbornog skupa HDZ-a u Višnjevcu ali ona na kraju nije završila u filmu, valjda kako ne bi imali problema s višnjevačkom mafijom, odnosno lokalnim ogrankom te stranke što mu ga dođe na isto. Šteta, jer ako postoji ijedna stranka danas u Hrvatskoj na čijem skupu bi Darth Vader savršeno pristajao, to je upravo HDZ. Hajde, recite iskreno, da stanu Darth Vader i Andrija Hebrang jedan pored drugoga, bi li itko bio u stanju razlikovati jednog od drugog? :) :) :)   Najbolja lajna cijelog filma je naziv jedne od harmonikaševih tobožnjih pjesama „Kad je sunce i na groblju je veselo“ što je lajtmotiv koji smo moja ekipa i ja već uspješno primjenili u svakodnevnom životu (jutarnja kava u Brooklynu).

Onaj dokumentarni dio filma nešto je manje uspješan. Prvo, uzeti za protagoniste starije i neobrazovane ljude je već izlizan koncept koji funkcionira u kratkim YouTube skečevima, ali razvučen kroz 45 minuta brzo dopizdi. Jednostavno, tih intervjua je previše, kao da su svakom sugovorniku postavljali ista pitanja i dobivali manje-više identične odgovore. Drugo, glavni komični efekt ne dolazi toliko od njih već od voditelja intervjua (Luka Pejić) koji postavlja zajebantska pitanja poput „Kako se slažete sa susjedima androidima u vašem mjestu?“, „Ima li u Višnjevcu dovoljno paranormalnih aktivnosti za mlade i stare?“ ili „Da li biste se zbog posla preselili u drugi grad ili na Saturn?“ koja su sama po sebi duhovita bez obzira što intervjuirani odgovorili. To je ono što ja oduvijek tvrdim: svaki dokumentarac je zanimljiv onoliko koliko su njegovi likovi zanimljivi, a likovi iz Višnjevca jednostavno nisu dovoljno zanimljivi, kao što vjerojatno ne bi bili ni slični likovi iz Osijeka, Zagreba ili Singapura. Pejići su možda mogli osvježiti film uvođenjem mlađih likova, jer uopće ne sumnjam da u Višnjevcu nema dovoljno nogometaša, manekenki, vječnih studenata i studentica ekonomije ili besposlenih kladioničara čiji bi odgovori bili podjednako zanimljivi kao i ovi ponuđeni.

No, u načelu ovo je vrlo dobar film, pogotovo uzevši u obzir uvjete u kojima se radio a pogotovo financijsku konstrukciju koja kod ovakvih projekata često iznosi 0 kuna ili čak i manje :) . Braća Pejić će s ovim filmom krenuti u još jedan pohod na varaždinski Thrash festival, a u planu im je i poslati film na nekoliko međunarodnih festivala. Ja im želim puno uspjeha jer, unatoč određenim manama, ovo je vrlo zanimljivo ostvarenje koje zaslužuje da ga se vidi i izvan Višnjevca, inače centra naše galaksije… :)

Više informacija o ovom filmu možete pronaći na blogu www.novifilm.blogspot.com ili na web stranici: www.pejicbros.com pa bacite oko.

Paranormalni Hadžo

Share and Enjoy

  • Facebook
  • Twitter
  • Email
  • RSS
  • MySpace
  • Add to favorites

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>