Gužva u 16-ercu, Je ne regrette rien (Geenger Records, 2012.)

Osječke punk bećare Gužvu u 16-ercu pratim od samih početaka njihove karijere kada su, sredinom 90-ih, s Debeljacima, Pučkom kuhinjom, Wrongom i drugima činili okosnicu tadašnjeg bujajućeg osječkog undergrounda. Sve su njih, osim Debeljaka, odavno prekrili snjegovi, ruzmarin i šaš, a Gužva je i dalje tu, skoro 20 godina nakon osnutka i to je nešto na čemu im svakako treba odati priznanje.

Nisam nikada bio neki veliki fan benda: OK, super su ekipa za popiti, pojesti i družiti se, ali svojom me glazbom nikada nisu kupili. Imali su nekoliko pjesama na svakom albumu koje su mi fino sjele, ali ostatak mi je bio bezveze. Ono što sam im najviše zamjerao je kroničan nedostatak ambicije: to je bend koji je 1999. svoj debi album objavio za tada najveću domaću diskografsku kuću Croatia Records. Dobili su i tada relevantnog Crnog mačka za najbolji mladi bend, ali to nisu htjeli ili nisu znali kapitalizirati – što zbog objektivnih, što zbog subjektivnih okolnosti, što zbog predugih pauza između albuma (sedam godina je prošlo do izlaska drugog albuma “Punk Urac” za Banjaninov Dirty Old Label). Taj nedostatak ambicije evidentan je i na njihovom trećem albumu koji se pojavio prije nekoliko tjedana.

Gužva je danas bend kojeg čine 30 i kusur godišnjaci, maltene već veterani rock scene u Hrvatskoj, a sviraju glazbu koju najvećim dijelom slušaju neke mlađe generacije – srednjoškolci, studenti i poštena inteligencija. Bend se nalazi u tom procjepu i novim albumom pokušali su (i djelomično uspjeli) spojiti ono na čemu su se mnogi pokliznuli: ostati vjerni svom prepoznatljivom melodičnom punk rock zvuku kojim neće odbiti svoje fanove a istovremeno pokazati da su „godine prošle pune muka“ :) .

Zato su pomaci na novom albumu maleni iako ih ima. Prvo, bend je usporio i omekšao: sirovu energiju ranih snimaka i tinejdžerskih godina zamijenila je kvalitetnija i ipak malo ozbiljnija svirka, mi kritičari volimo reći da je bend „zreliji“ i „iskusniji“. Matak lomi kosti bubnjevima u skoro svakoj pjesmi na albumu, čuje se i Mengeleov bas kako fino buči u pozadini, no najveći je pomak u tretmanu Keminih i Jelinih gitara: ovo više nije punkersko krljanje već kontrolirana svirka koja uključuje elemente novog vala, ska, popa pa čak i countryja, ali sve u okviru prepoznatljive punk rock matrice. Sve je to fino smiksano i producirano kad starog drugara Raduleta iz Atheista u njegovom Socijala studiju na salašu i zamotano u vrlo melodičan i radiofoničan celofan koji im je već donio jedan hit (prvi singl „Mene više nema“) a moglo bi ih biti još. Najslabiji instrument u bendu i dalje je Mutin vokal koji mi se nikada nije dopadao, pa ni sada. Ali za potrebe Gužve funkcionira. Najpunkerskija stvar kod ovog albuma je njegovo trajanje: 10 pjesama u 26 minuta i tek jedna koja traje preko tri minute. Ovoga puta nema nijedne obrade (već mogu čuti uzdah olakšanja skladatelja u Hrvatskoj ali i izvan nje :) ).

Slično je i s tekstovima: svjesni da su pomalo matori da pjevaju o vođama plemena, McDonaldsu i mirisu jutarnjih kifli iz obližnje pekare, Muto (kao glavni tekstopisac) se postavlja u poziciju veterana stotina i stotina punk rock bitaka koji gleda unatrag na prošlost i liže svoje rane. Cijelim albumom promalja se kao tanka crna linija to razmišljanje o starosti i o prolaznosti vremena, od početne „Mene više nema“ u kojoj Gužva iskreno priznaje da nisu junaci ovog doba i da ne mogu više pratiti nikog te da je vrijeme za neke nove klince kojima će prenijeti baklju. Neki su to shvatili kao bendov testament i najavu okončanja karijere (moram priznati da sam i ja bio među njima, he he). Mnogo je pesimističnija „Sebe vidim samo u raju“ čiji naslov dovoljno govori, a takva je i „Čiča“, prizor usamljenog starca na putu koji svakog od nas natjera da se zapita: Jebote, hoćemo li i mi jednog dana izgledati ovako? Motiv prolaznosti i izmjene vremena izražen je još i u “Reci da ostaješ” te u posljednjoj pjesmi na albumu, “Stare stvari”. Možda malo previše gledanja u prošlost za ljude od 30 i nešto, ali možda ekipa jednostavno želi podvući crtu pa vidjeti gdje su bili, što su radili, kako dalje… A vrag će ga znati, možda su ih jednostavno godine sustigle… Žena, djeca, posao, kućni ljubimci (čak i jedan razvod) – jebiga, sve to utiče na čovjeka… :)  Ipak, naslovom albuma dečki kao da daju do znanja da ne žale ni za čim.

Da ne idem previše u seciranje albuma, reći ću da mi je i ovdje nekoliko pjesama lijepo sjelo a ostalo je na jedno uho ušlo, na drugo izašlo. Moji favoriti su „Zapad“, najžešća i najbrža stvar na albumu i možda jedina poveznica sa zvukom klasične Gužve s prethodnih albuma od koje se može očekivati pakleno poganje na koncertima benda. „Misli lake, a riječi teške“ je hit na prvu, s ubermelodičnim refrenom koji vam ne izlazi iz glave, a dopadaju mi se i dvije laganije stvari, ljubavna „Kao da si tu“ i već pomenuta „Čiča“ (baš tako se ja osjećam na koncertima danas okružen svom onom pičetinom kojoj bih mogao biti otac :) ). Ostatak mi se ne sviđa previše, uključujući već pomenuti singl „Mene više nema“ koji je brzo postao hit što znači da je moja poslovična nesposobnost prepoznati budući hit opet došla do izražaja… Treba izdvojiti i cool njižicu albuma na kojoj su fotke svih članova benda kada su bili klinci a tu knjižicu možete presavinuti tako da vaš omiljeni član benda bude na naslovnici. Mene je zapao Mengele i neću ga mijenjati. Ne zato što njega nešto više volim u odnosu na ostale, već me jednostavno mrzi…

I, što reći na kraju? Reći da je ovo loš album bilo bi pretjerano: Gužva je snimila solidan album, dobro odsviran, dobro produciran, kojim zadržavaju stare pozicije i koji je za mene nedovoljno hrabar iskorak prema naprijed, ali dobro – bend ionako ne pravi albume za mene već za svoju publiku i fanove. Sad, koliko će novih fanova steći ili starih zadržati teško je reći jer, iako je materijal dovoljno radiofoničan da gotovo svaka stvar može biti singl, rock bara u Hrvata je sve plića i plića a krokodila sve više i više. No, postoji jedna stvar koja im ide u prilog, što je osječka punk scena trenutno totalno zamrla. Debeljaci porađaju svoj novi album bez naznaka kad će se konačno pojaviti, a ostali bendovi su u nekom limbu: This Day Will Burn, Sizif, Grupa tvog života, Diverzija…Nije mnogo bolja scena ni u Hrvatskoj kao cjelini, tako da će Gužva sigurno biti jedna od uspješnijih punk rock priča ove godine, ako i ne toliko zbog kvalitete materijala koliko zbog nedostatka ozbiljne konkurencije.

Paradoksalno, unatoč svom nedostatku ambicije Gužvaci će možda ovim albumom dobaciti najdalje do sada. Mada mi nešto govori da njima to nije nešto jako bitno u životu. Konobar, daj 3 mikrofončiča, jednu ljutu za svakog i malo pojačaj glazbu! A vi ako želite preslušati ili kupiti novin Gužvin album, idite na Geengerov sajt http://geengerrecords.com/ ili se obratite najbližem Torrentu. Kod njih je ovaj album već stara priča… :)

Hadžo kojeg još uvijek ima

http://hr-hr.facebook.com/Guzvau16ercu#!/Guzvau16ercu?sk=wall

http://www.guzvau16ercu.com/index2.html

http://www.myspace.com/guzvau16ercu

Share and Enjoy

  • Facebook
  • Twitter
  • Email
  • RSS
  • MySpace
  • Add to favorites

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>