41. po redu film Woodya Allena povratak je u formu: Nakon perioda hiperprodukcije te niza osrednjih ili solidnih filmova, Woodya su konačno ponovo posjetile muze i snimio je jedan od svojih najdojmljivijih filmova u posljednjih, pa, bar 10-15 godina.
Woody Allen jednom je bio rekao kako nikad ne bi mogao živjeti izvan Manhattana dulje od vikenda. Za takvog zaljubljenika u New York i ponajboljeg filmskog kroničara tog grada šokantno je to što je u proteklih desetak godina bio prisiljen postati Evropljaninom snimivši šest filmova zaredom u Europi, četiri u Londonu (“Matchpoint”, “Scoop”, “Cassandra’s Dream”, “You Will Meet A Tall Dark Stranger”) i jedan u Barceloni (“Vicky Cristina Barcelona”). Sada je na red došao i Pariz, grad svjetlosti i grad u kojem su braća Lumiere prvi put svijetu podarila radnike koji izlaze iz tvornice i vlak koji ulazi u stanicu. Grad bogate i slavne prošlosti idealan je setting za film koji se bavi upravo prošlošću, nostalgijom i uvjerenjem da je nekad bilo bolje.
Ne znam za vas ali i ja sam se više puta zatekao u situaciji da maštam što bi kad bi bilo…Da zamišljam kako bi to bilo živjeti u Italiji u vremenu renesanse, u Parizu u vrijeme la belle epoquea, u Americi 50-ih i 60-ih, u Dubaiju danas…Slično razmišlja i glavni lik „Ponoći u Parizu“, Gil Pender (Owen Wilson), uspješni štancer petparačkih holivudskih blockbusterčića koji prezire svoj posao i žudi za tim da se dokaže kao ozbiljan autor i napiše debitantski roman o dućanu nostalgije te stoga dolazi u Pariz sa svojom zaručnicom, priglupom, razmaženom i dosadnom bimbo plavušom Inez (Rachel McAdams) na odmor ali i u nadi da će ga muze posjetiti i pomoći mu da prevaziđe kreativnu blokadu. Dosadnu svakodnevnicu otežavaju mu Inezini bogati roditelji, majka šopingholičarka i otac zadrti desničar, simpatizer „tea party“ pokreta. Gil je nostalgičar, frankofil i nepopravljivi romantik zaljubljen u Pariz 20-ih godina prošlog stoljeća koji želi upiti svaku vibru grada, uključujući i šetnje po kiši (“Nema ničeg lijepog u šetnji po kiši“, gunđa Inez dok s majkom ulazi u taxi koji će ih odvesti do sljedećeg šoping centra).
Jedne večeri, nakon još jedne u nizu dosadnih večera u najskupljim pariškim restoranima, Gil će lagano pripit krenuti pješice prema hotelu i, naravno, zalutati. Tek što je otkucala ponoć pored njega se zaustavlja jedan oldtimer i veselo društvo iznutra ga poziva da im se pridruži. Ispostavlja se da je predmetni oldtimer zapravo vremeplov koji će Gila vratiti u to vrijeme koje tako žarko idealizira gdje će se susresti s cijelim nizom poznatih umjetnika, pripadnika tzv. izgubljene generacije koji su u to vrijeme živjeli u Parizu (Hemingway, T.S. Elliott, Scott i Zelda Fitzgerald, Gertruda Stein, Picasso, Dali, Bunuel, Man Ray…) i čiji se život svodio na neprestano partijanje i lutanje od kafića do kafića te od zabave do zabave. Gil tako počinje živjeti u nekoj vrsti paralelne stvarnosti, danju se sve više udaljavajući od nesuđene supruge a noću otkrivajući boje i mirise Pariza 20-ih. Upoznaje i zanosnu Adrianu (Marion Cotillard, sjećate je se možda po tome što je prije par godina maestralno odglumila Edith Piaf?), svojevrsnu preteču svih groupieja koja se ševila s Dalijem pa Hemingwayem. Gil s njom počinje romantičnu vezu zahvaljujući kojoj će saznati ono što je vjerojatno i glavna poruka cijelog filma: svako vrijeme njegovim se stanovnicima čini ispraznim i dosadnim pa sanjare o nekoj boljoj prošlosti: sudionici tih ludih pariških dvadesetih tako sanjare o razdoblju “la belle epoque”, a oni (totalno ukočeni i hladni Gauguin, Degas i Toulouse-Lautrec) pak sanjare o razdoblju renesanse. Gilova romansa s Adrianom završit će nakon njihovog zajedničkog povratka u razdoblje „belle epoque“ druge polovice 19. stoljeća kada Adriana, očarana tim razdobljem, odlučuje ostati tamo dok Gil shvaća onu staru narodnu: „Svuda pođi, kući dođi“. Odabrat će ostati u Parizu, odjebati Inez i njene naporne starce, a slučajan susret s mladom prodavačicom starina Gabrielle (Léa Seydoux) naznačuje početak nove romanse, ovoga puta sa srodnom dušom. Koja čak obožava šetnje po kiši, he he he…
Woody Allen već dugo nije napravio ovako šarmantnu komediju. Njegovi posljednji filmovi uglavnom su bili drame, od onih totalno mračnih („Match Point“) pa do „ensemble cast“ površnog i nedovršenog „You Will Meet a Tall Dark Stranger“, pa je ovo svojevrsni povratak u formu starog majstora na teren koji mu je najbolje poznat: nostalgična komedija/satira. Film je zabavan, vrckav, pitak i nepretenciozan. Owen Wilson je naprosto sjajan u glavnoj ulozi, a njegovi dijalozi, držanje pa i izgled otkrivaju da on zapravo glumi Woodyja samoga kao njegov alter ego. Da je ovu ideju imao prije 30-ak godina, siguran sam da bi ju Woody sam odglumio jer Gil je njegov tipičan karakter: intelektualac, nesiguran u ono što želi i razočaran u ono što ima, pravi Woodyjev karakter iz njegovih najboljih dana. Tipično za Woodyjeve filmove, negativni likovi tek su površno skicirani i prejednodimenzionalni (Inezini roditelji ili njen napuhani kvazi poznavatelj umjetnosti Paul (Michael Sheen), ali prava duša filma su živopisni boemi koje Gil sreće na svom putovanju kroz vrijeme.
Oni su također stereotipizirani i klišeizirani, ali su i urnebesno zabavni. Prije svega tu je Ernest Hemingway (Carey Stoll), umišljena ispičutura koji dosađuje svima oko sebe dok priča svoja iskustva iz 1. svjetskog rata; tu je totalno karikaturalni Salvador Dali (Adrien Brody), bolesno opsjednut nosorozima koje vidi u svemu oko sebe, Kathy Bates kao Gertrude Stein koja čita Gilov roman prvijenac kao i obično krade svaku scenu u kojoj se pojavi, dok male ali upečatljive uloge imaju i Marcial Di Fonzo Bo kao Picasso i Adrien De Van kao ideolog nadrealista Luis Bunuel kome, u jednoj od najboljih scena u filmu, Gil ispriča ideju za film “Anđeo uništenja” (skupina ljudi nađe se u jednoj prostoriji na večeri, a nakon obroka ne mogu napustiti kuću), a ovaj ga ispljuje rekavši kako je to besmislena i glupa priča. Nadrealisti su jedini koji njegovo putovanje kroz vrijeme uzimaju zdravo za gotovo i ne vide ništa neobično u tome što im se on pridružio iz 21. stoljeća. Tu je i mala, sporedna epizoda s privatnim detektivom kojeg Inezin otac unajmi da prati Gila tijekom njegovih noćnih lutanja, ali to vam ostavljam da sami otkrijete…U jednoj maloj ulogici pojavljuje se i prva dama i prva mama Francuske, Carla Bruni. Koji lik ona glumi također ostavljam vama da otkrijete… 
Treba pohvaliti i način na koji je Woody rekreirao Pariz iz tri epohe: sadašnju, epohu „zlatnih godina“ te la belle epoque s kraja 19 stoljeća (Maxim, Moulin Rouge, can can). Kamera je fenomenalna, bajkovita i slikovita poput platna velikih slikara te epohe, pogotovo scene noćnog Pariza tijekom Gilovih lutanja gradom. Cijeli film zapravo i počinje kao razglednica (Pariz kroz dan i noć sa svim svojim čarobnim obilježjima: Eiffelov toranj, Champs-Elysees, Arc de Triomph, Notre Dame…tako da sam imao utisak da je Woodyju film dijelom sponzorirala turistička zajednica Pariza da im za relativno male pare napravi finu brošuru… ) Pomalo uvlakački? Jebiga, otkako je neformalno proglašen personom non grata na američkom box officeu Woody je osuđen na snimanje po Evropi pa to vjerojatno podrazumijeva i kompromise ovakve vrste.
Kao i svaki Woodyjev film, i ovaj je ispunjen glazbom i to jazzom (Woody, osim što je jazz zanesenjak, i sam je povremeno nastupao po njurorškim klubovima i kažu da nije bio loš), probranim upravo iz tog zlatnog razdoblja 20-ih godina. Najzastupljeniji je, dakako, Cole Porter, ne samo kroz glazbu već se i pojavljuje u jednoj kratkoj sceni u filmu kada Gil upadne na zabavu Jeana Cocteaua i vidi Portera kako nastupa uživo; Gil i Gabrielle će se zbližiti tako što će on u njenom dućanu pronaći jednu raritetnu Porterovu ploču itd…
Dakle, ovo je vrlo dobar film koji mi je vratio malo poljuljanu vjeru u starog dobrog Woodyja. Filmu se mogu pronaći i određene zamjerke ali kao cjelina ovo je vrlo zabavan i nepretenciozan film koji, iza svoje osnovne premise, krije i Woodyjevo gađenje prema današnjem Hollywoodu ali i potvrđuje njegovu ljubav prema evropskim gradovima. Nostalgičan do granice pretjerivanja, da, ali i dalje zadržava Woodyjevu ciničnu oštricu i duhovitost. A i glavna pouka filma je: ne sanjarite o nekim boljim vremenima jer, čak i kad bi vam se pružila prilika da se vratite tamo, vidjeli bi da i ljudi iz tog vremena jednako tako žive u iluzijama da je ranije bilo bolje. I tako u krug…Ostani živjeti u vremenu u kome si se zatekao i pokušaj ga učiniti što ljepšim i što boljim.
Gil je to na kraju i učinio. Mogli bismo i mi…
Hadžo, andaluzijski pas
