Da se odmah razumijemo, ja sam veliki fan Darkwood Duba, kolekcionar koji ima na CD-u skoro sve njihove albume do sada i svi su oni bili odlični, vrlo dobri ili barem solidni. Sve do ovog. Stvarno nisam mislio da ću ovo ikada reći ali „Vidimo se“, njihov osmi studijski album, je sranje!
A to, ponavljam, kaže fan ovog beogradskog benda i čovjek koji ih je X puta gledao uživo što u Hrvatskoj što vani. Za mene su oni jedan od najznačajnijih srbijanskih bendova 90-ih i jedan od najbeogradskijih bendova, uz KKN i Block Out. Pratio sam ih od nervoznih, rastrganih punk/rock/reggae/dub početaka s prvog albuma „Paramparčad“ (1994.), preko sljedećih albuma na kojima su usložnjavali zvuk dodajući osnovnoj dub ritmici sve više elemenata funka i elektronike („U nedogled“, 1996. i „Elektropionir“, 1999.) pa do prijelomnog albuma „Život počinje u tridesetoj“ (2002.) koji je fanove podijelio na one „stare“ i one „nove“ – bend se nastavio razvijati sve više se okrećući elektronici i studijskom eksperimentiranju sa zvukovima. Njihovim posljednjim albumom „Jedinstvo“ iz 2008. postali su regionalna atrakcija, a krajem te godine bendu se pridružio uvaženi i proslavljeni jazz klavijaturist Vasil Hadžimanov, u početku na živim nastupima a od ovog albuma i u studiju.
Album se pojavio još ljetos kao free download za EXIT-ovu etiketu (www.exitmusic.tv) i još sam ga tada skinuo, ali sam čekao CD izdanje. Naime, free download je nudio samo sedam pjesama plus bezvezni remiks prvog singla “Nešto sasvim izvesno” od strane Damiena Eltecha (široj publici u posljednjih godinu dana poznat kao producent uber komada Sajsi MC koji joj je složio podloge za nekoliko simpatičnih dubstep/hip hop hitića), dok CD izdanje albuma sadrži 9 pjesama bez tog remiksa. Doduše, nisam baš na nekom dobitku: i u jednoj i u drugoj verziji ovo je najslabiji albuma Darkwooda do sada.
Općenito se može reći da je na ovom albumu elektronika debelo odnijela prevagu; ta kombinacija synth popa, jazz popa, futurističkog disca i robotiziranog funka koja je jako dobro funkcionirala na „Jedinstvu“ ovdje je otišla korak dalje – u paramparčad 
! Beskonačno poigravanje zvukovima i opsjednutost tehnologijom drži vodu dok podlogu čine dobre i snažne pjesme, međutim kad bend radi s materijalom b- pa čak i c-kategorije, takve igrarije ih potpuno preuzimaju. Večina pjesama na ovom albumu umorno je i dosadno poigravanje sa zvukovima koje je samo sebi svrha – nepotrebno drkanje po gumbićima u studiju, vožnja na autopilotu ili isprazni preproducirani manirizam, nazovite to kako god hoćete i bit ćete u pravu.
Dobro, nije ovaj album bez svojih dobrih trenutaka. Uvodna stvar “Dva” meni osobno je i vrhunac albuma – odličan komad retro jazziranog funka a la Steely Dan s odličnom vokalnom međuigrom Vuče i Bisere Veletanlić, legendarne srpske pjevačice zabavne glazbe za koju sam mislio da se povukla iz javnosti, ali ispostavilo se da ju je u studio doveo upravo Vasil Hadžimanov kome je ona rođakinja. Hadžimanov je doveo i većinu gostiju na albumu, uključujući Nemanju Banovića, člana njegovog Vasil Hadžimanov benda na trubi i perkusionistu Feđu Franklina koji su se odlično uklopili u ovu lijepu, meditativnu stvar i dali joj taj jazzy prizvuk. Zanimljiva je i sljedeća stvar čudnog naziva “Uirapuru” koji zvuči kao posveta pokojnom producentu Mitru Subotiću Subi – riječ je o electro-bossa nova komadu otpjevanom na portugalskom od strane brazilskog umjetnika Murilla Mathiasa (inače, zanimljivo, lik je osnivač Darkwood Dub fan kluba u Brazilu koji je došao u Beograd i ničim izazvan završio na albumu ) i s lijepo ukomponiranim zvukom djece koja se igraju na nekoj morskoj plaži. Ta stvar vas baš vraća u ljeto, sjedenje na nekom baru na plaži, ispijanju coca cole i gledanju zalaska sunca. Muy bueno! Prvi singl s albuma opet je kolaboracija s Biserom, „Nešto sasvim izvesno“, klasičan komad „darkwoodijade“ s izraženim plesnim ritmom i razigranom vokalnom suradnjom. Možda i jedina stvar s ovog albuma koja će postati klasičan DD hit.
Nakon te prve tri pjesme počinje sunovrat: treći singl „Autoput“ je očigledan naklon Kraftwerku ali i neuspio pokušaj rekreiranja atmosfere i zvuka njihovog velikog hita „Autobahn“ za 21. stoljeće, repetitivan i isprazan plesni komad koji nije ni sjena „Robotu“ s prošlog albuma. Još je gora „Solarne stanice“ koja je bend odvela predaleko u dosadne techno vode, hladna, distancirana i potpuno bezlična. Cool su mi jedino djembe koje je odsvirao Branko Trijić. Posljednji singl „Nije drama“ sam recenzirao prije dva tjedna i opisao ga kao još jedan komad manirističkog, predvidivog i dosadnog DD-a s robotiziranim, vokodiranim Vučinim vokalom. Drugi singl „Kraj oktobra“ je dosta bolja pop stvar ali i ona je preproducirana i pomalo opterećena onim „već viđeno“ štambiljem – s manje efekata, ova u osnovi jednostavna i lijepa stvar bila bi, hm, efektnija…
Dvije nove stvari također su mixed bag: „Tama“ u kojoj se bend baš zaigrao kombinirajući plesni bas i tešku elektronsku pozadinu ne dopustivši niti jednog trenutka pjesmi da promoli glavu. Naporno i dosadno eksperimentiranje kao stvoreno za pritisnuti tipku „skip“, dok završna, naslovna stvar albuma, donosi malo osvježenja u vidu snažnog, prirodnog, „muškog“ udarca bubnja i fluktuirajućeg basa koji pjesmi daju old school funky feeling te konačno jedan pravi, pjevni refren („Oko vatre iza dimne zavese / Vidimo se“) tako da album ipak završava sasvim solidnom pjesmom.
Ne znam, postoje dvije škole mišljenja: jedni će reći da je promjenom postave i dolaskom novog klavijaturista Darkwood Dub postao nova verzija Vasil Hadžimanov Banda, samo s manje jazza a više elektronike, blijeda sjena benda koji je nekoć bio, dok će drugi reći da je ovo normalan tijek evolucije benda, logičnog razvijanja, otkrivanja novih zvukova, bla bla bla…Ja sam definitivno skloniji prvoj opciji. Hadžimanov uticaj na ovom albumu je prevelik, bend je previše otklizao prema elektronici i, što je najgore, ponudio je jedva tri ili četiri dobre pjesme u kojima doista mogu uživati dok je veći dio materijala tek „lounge“ glazba ili glazba za liftove – nenametljiva pozadinska zvučna kulisa dok perete suđe ili pričate s prijateljem u kafiću. Ako je to logičan razvoj benda onda thanx but no thanx.
S druge strane, ne mogu poreći da Darkwoodi i dalje imaju neku svoju autorsku viziju kamo bi njihova glazba trebala ići i oni ju dosljedno i beskompromisno provode, pa kom’ se dopadne dobro, kom’ ne, opet dobro. Ja sam ovaj put, po prvi put otkako pratim bend, s one druge strane ograde. Treba vidjeti kako će to sve skupa zvučati uživo jer ih još nisam imao prilike gledati kako promoviraju novi materijal, ali za ono što sam čuo na ovom albumu ne mogu dati više od…
Ocjena: 2 mikrofončića
Sasvim izvjestan Hadžo
http://www.facebook.com/DarkwoodDub
http://www.myspace.com/darkwooddub
