Ruiz, Radio Revolution (Geenger Records, 2011.)

Evo još jedno izdanje koje je jako dugo čekalo na recenziju. Drugi album Ruiza pojavio se još pred ljeto prošle godine, no završio je izgubljen u bespućima Hadžine glazbene zbiljnosti (čitaj: na dnu posljednje ladice u posljednjem ormariću :) ) ali kako za dobre stvari nikad nije kasno, evo da prozborim koju o njima.

Ruiz su bend koji sam pratio od samih početaka. Na mom bivšem sajtu recenzirao njihov debi „Erupt!“ koji je izašao 2009. godine kao i EP „Draw the Line Never a Square“ koji je prošle godine najavio ovaj album. Bend je u međuvremenu postao priznato koncertno ime nastupajući po svim većim i manjim mjestima u Hrvatskoj i Sloveniji te na brojnim festivalima. Upoznao sam ih i osobno, popili smo više cuga susrećući se po raznim svirkama, a prije par godina, kada su imali mini turneju po Slavoniji, „uživali“ su u mom gostoprimstvu (riječ uživati stavio sam pod navodnike jer imati mene kao domaćina nije mala zajebancija :) ). Dečki su stvarno OK, i kao ljudi i kao muzičari, i zato mi je stvarno žao što nikako da zauzmu mjesto na domaćoj rock sceni koje im zasluženo pripada. A to je negdje pri vrhu, ako već ne na samom vrhu.

Novi album Ruiza korak je naprijed u odnosu na debi. Produkcijski, glazbeno i tekstualno. Nije to korak od sedam milja: Ruiz se nisu mnogo odmakli od svojih grunge/stoner utjecaja (Nirvana, QOTSA, Kyuss…) niti od zvuka koji su prakticirali na prvijencu ali su ga dotjerali, dodali više pop melodija i plesnog ugođaja te ga učinili radiofoničnijim a bez da se prostituiraju i dodvoravaju ikome, a pogotovo moronima koji rade na domaćim radio i tv postajama i koji ne bi prepoznali dobar bend ni da im se pojave pred vratima odjeveni kao časne sestre, sa svim instrumentima, pjevajući „Mi smo dobar bend, mi smo dobar bend“. Energiju stečenu desetinama ako ne i stotinama koncerata bend je odlično kanalizirao u studiju Pleasentville, a basist benda Marko Kalčić također je stekao znatno iskustvo u produciranju mladih hrvatskih rock bendova, tako da je, nogometnim rječnikom rečeno, teren bio idealan za igru. Ostalo je samo da vidimo kakva će biti momčad koja će na teren istrčati.

A što se momčadi tiče, Ruiz su složili jako dobar tim (koji doduše ima 12 a ne 11 igrača, ali to im se može progledati kroz prste) koji bi svakog protivnika natjerao da krv propiša ako ih žele dobiti. Ovih 12 pjesama pršte energijom, gitarski riffovi Tomislava Šnidarića deru jarcu kožu i to na živo, ritam sekcija Marka i bubnjara Janka Kezelea je poput kugle bačene među čunjeve – snažna ali precizna i odmjerena i u većini slučajeva obara sve čunjeve jednim hicem. Čak su uspjeli pokriti i dosta izražajan Tomislavov naglasak tako da on ovdje manje bode uši nego prije (na koncertu ga ionako ni ne čujemo jer je prekriven gustim slojevima buke… :) ).

Album je u svojih 32 minute strpao dakle 12 pjesama. „You Decide“ se možda sjećate s prethodnog EP-ja i jedina je pjesma s njega koja se našla i na ovom izdanju a krasi ju plesni Franz Ferdinand/The Rapture/Hot Hot Heat ritam. “Let’s Make A Sound” je još jedan od bisera – sjajna kombinacija QOTSA opičenog gitarskog riffa i Kurt Cobainovskog vokala s uber-catchy melodijom te s puno pop začina. Još jedan iskorak u nove i drugačije zvukove koji se pokazao kao pun pogodak. Treći zgoditak je brzi i ritmički „plesnjak“, još jedna kombinacija QOTSA i The Rapture sa super ubačenim klavijaturama na kraju te s vrlo ciničnim tekstom o neimenovanom pop smeću koje nam se svakodnevno servira preko radio valova (nazovete li ga Lady Gaga, Rihanna, Britney Spears ili Madonna potpuno je svejedno), tako da to možda objašnjava činjenicu da se ovaj hit na prvu ne može čuti gotovo ni na jednoj radio postaji osim poslovično alternativi otvorene stojedinice. A možda su se urednici prepoznali u njoj? Ma nee, to su moroni, to smo već utvrdili…

Album ima nekoliko pjesama koje nisu na istoj visokoj razini poput ostatka materijala, a osobno su mi najslabije ispale one pjesme koje najviše podsjećaju na stari, „stonerski“ Ruiz („Come on Baby“ i „Pilgrim Song“, prosto savršene za pritisnuti tipku ‘skip’, valjda pokušaj benda da dokaže old-school fanovima da se nisu prodali…). Također, u sredini albuma dolazi do laganog zamora materijala, no opći utisak je ipak vrlo povoljan: Ruiz su sve bolji u svojim pokušajima da spoje melodičnost popa, plesni ritam te energiju i frenetičnost rocka i svih njegovih podpravaca. Možda bi za bend bilo bolje da su još malo više proširili horizonte ali dobro, treba nešto ostaviti i za treći album, ne? Kad neki bend ovako opako napucano zvuči na albumu onda nema vam druge nego otići na njihov koncert u najbliži klub i uvjeriti se koliko su momci stvarno dobri uživo. A i nabavite ovaj album ako već niste. Osim što je jako dobar, dio prihoda ide u humanitarne svrhe – udruzi „Centar za nerođeni život Betlehem“.

Ocjena: 4 mikrofončića

Radio revolucionar Hadžo

http://www.ruizradiorevolution.com/

http://www.facebook.com/pages/RUIZ/28578125939?sk=info#!/pages/RUIZ/28578125939?sk=wall

http://www.myspace.com/ruizdickrock

Share and Enjoy

  • Facebook
  • Twitter
  • Email
  • RSS
  • MySpace
  • Add to favorites