Nedjelja prijepodne, naša baza kafić „Bruklin“, jutarnja kavica s društvom, uobičajene žalopojke tipa „jel’ jebeš što i zašto ne“, spika o ženama i nedostatku istih (a žene se, jelte, dijele na kurve i drolje: kurve su one koje daju svima, a drolje su one koje daju svima osim tebi J), sportu i nezanimanju za isti (to je bilo dva dana nakon grčke tragikomedije hrvatske nogometne repke) – znate već o čemu priča bagra fourty-somethinga na takvim kavicama…
U jednom trenutku rutinu razbija prijatelj Vojičić pitanjem jesam li kupio Jutarnji. Nisam, zašto? Pa imaš CD Pipsa u njemu. Nemoj srat’, kak’ to da ja ne znam za to? Mislim, utvaram si da sam veliki fan, a ovo mi promakne, pa to je nedopustivo! Još se odjek njegovih riječi nije slegao u mramornoj unutrašnjosti
kafića a ja sam već hitao prema najbližem kiosku Tiska.
I stvarno – tamo pored Jutarnjeg vulgaris stoji i spešl verzija Jutarnjeg u najlonu s nekom podebelom knjižicom. Cijena? Prava sitnica, 15 kuna. Sretan poput kakvog klinca koji je upravo kupio svježu kiflu otrčkaram natrag do Brukoša i onda slijedi ritual – pažljivo, gotovo kirursko razdjevičenje najlona. Jutarnji bacam na najbližu slobodnu stolicu, on je za ovu priču ionako nebitan, i svi se koncentriramo na tu knjižicu koju držim u ruci. Iznenađen sam, moram priznati. Dobio sam info da će se snimak koncerta
Pipsa održanog u Zagrebačkom plesnom centru (ex-kino Lika) u ožujku ove godine pojaviti u studenome samo kao DVD i USB izdanje, stoga je pojava CD-a bila doista nice surprise. U iskušenju sam da zamolim konobare da stave ovaj CD u vrtnju dok mi
studiozno pregledavamo omot, ali mi „zvuci umilni“ nekog MTV hip hop sranja
sugeriraju da odustanem od te ideje. Uostalom, kavica je već pri kraju, a biciklom je do mog metroapartmana svega desetak minuta…
Ako ste iz ovoga stekli utisak da sam ja fan benda, čestitam, osvojili ste put za dvoje u Siriju! Ja sam stari fan Pipsa, star i po godinama ali i po stažu druženja s bendom. Zakačio sam se za njih na „Dernjavi“ (prvi album smatram smećem i dan danas) i ostao u tom vlaku sve do danas. Bio sam uz bend kada im je masovna publika okrenula leđa, u vrijeme njihovih najboljih albuma („Bog“ – drugi najbolji album u povijesti hrvatske diskografije iza „Žene djeteta“ i „Drveće i rijeke“) kada su jedva mogli napuniti KSET a skoro svi koji smo bili na tadašnjim gigovima benda poznavali smo se po imenu (ili
nadimku). Bio sam redovan i na forumu Pipsa preko koga sam upoznao velik broj
stvarno fenomenalnih homo sapiensa – znate ono kad se osjećate dijelom jedne male,
posvećene skupine koju (i koja) ostatak zemaljske populacije ne jebe za suvu šljivu. E da, bili su to divni dani ali ne u kavani kao što pjevaju KKN.
Onda je došlo do prirodnog razdvajanja: ja sam pokrenuo ovaj smiješni sajt (i još neke prije njega) i udaljio se od benda, a Dubravko je sa svoje strane shvatio da bi od glazbe ipak mogao zaraditi i poneku kintu, pa su se Pipsi vratili na scenu solidnim „Gladijatorima“ i serijom koncerata koji su bili oblikovani po best-of principu, umjesto da budu nalik na „crne mise“ namijenjene samo najiskrenijim štovateljima njihovog lika i djela. Publika Pipsa se vratila, klinci i klinceze su opet dobili svoje sexove u školi i
supermame i malene i gume na kotačima i nogomete, ali ja sam izgubio onaj
duboko intimni odnos kakav sam uspostavio s glazbom benda tijekom „mračnih
godina“. Jebiga, raja ‘oće veselo, a ja oću baku Luciju, Mak, Porculan, Trenera
morskih pasa…Ma dobro, hoću ja i milijun dolara i Giselle Bundchen u krevetu
do mene, pa to ne ide tako. Iako mi se čini da bih lakše dobio Giselle da mi
dudla karu nego baku Luciju uživo, he he he…
Želje su mi ostale neispunjene i preslušavanjem ovog diska. Ako ne računamo ištekani “Unplugged”, ovo je prvi koncertni album benda. Deset pjesama, 55 minuta, sve sami hitovi. Presjek karijere, od „Guma na kotačima“, preko „Malene“, „Supermame“, „Boga“ pa do „Zdenke“ s posljednjeg albuma. Svirka fenomenalna – Pipsi nakon čestih promjena postava sada su se izgleda konačno „pronašli“ – Kardinal i Šinec su vezna linija koja bi samljela svakog protivnika, u obrani Marko i Tin stoje ponosno kano klisurine, Zd je stoper svjetske klase a u napadu ex-Ripper, Dubravko, još uvijek s glasom i stavom kvartovskog fakina ali sada ipak odraslijim, zrelijim. Bend je
samouvjeren ali i opušten (koliko je to pored jednog takvog perfekcionista i
zakerala moguće biti J) i zvuči bolje nego ikada. Snimak savršen, atmosfera
topla i prisna, čuje se i osjeti da publike nema mnogo ali kad zapjevaju s
bendom – tu su. Jedino što mi smeta je izbor pjesama – greatest hits izbor namijenjem
slučajnim ljubiteljima benda – meni kao starom fanu ovo je preziheraški i
preziceraški.
No, najbolji dio ovog materijala je booklet koji je neviđen na ovim prostorima. Ful kolor knjižica na 36 stranica prepuna fotografija u boji i s citatima ekipe koji su bili na svirci a koji su svoje utiske izmjenjivali na forumu benda – ne mogu si pomoći, pukne me nostalgija kad neke od tih ljudi vizualiziram. Na trenutak mi bude žao što nisam bio u
Zagrebu na jednom od ta dva dana, ali hej – valjda će bend uskoro opet na put.
Treba promovirati ovo izdanje, ne? Recite vi što god hoćete o simbiozi glazbe i
biznisa, ali da Emilova Atlantic grupa ne stoji iza svega nema šanse da bi ovog
izdanja uopće bilo, a kamoli ovako efektno opremljenog, i to po cijeni (ili
bescijeni) od 8 kuna. Onih ostalih 7 otišlo je za Nedjeljni jutarnji koji je
ostao zaboravljen u kafiću, na radost konobara ili kojeg slučajnog prolaznika.
Kao što rekoh, on je u cijeloj ovoj priči nebitan…
Imam sva izdanja Pipsa na CD-u (USB stick s kompletnom diskografijom, kao pionirski pothvat na ovim prostorima, nisam nabavio jer organski prezirem mp3 i slične formate), pa sam, ergo, morao nabaviti i ovo izdanje. Ono je ispunilo svoju glavnu funkciju: navlažilo je apetit za 11. 11. ’11. kada će se pojaviti pravo DVD izdanje. I koje ću, kao i svaki pravi fan, nabaviti, bilo da ga dobijem preko izdavača, bilo da odem u najbližu
prodavaonicu nosača zvuka (u osječkom slučaju jednu jedinu) i kupim ga, što je
izglednija opcija jer me je Menart stavio na crnu listu otkako sam popljuvao
Hladno pivo, he he he. No, tko mari za čari, Pipsi su još uvijek jedan od
rijetkih bisera domaće pop rock scene za koje se isplati izdvojiti stotinjak
kuna. Jednom u četiri godine…
Hadžo, poštar lakog sna
http://www.pipschipsvideoclips.com/hr/
http://www.facebook.com/group.php?gid=5492733897&v=wall
